srebrnosiva
Povratak?
Smijem li uopce vise nakon toliko vremena krociti u ove prostore, a da ne povrijedim sve one koji su me vjerno pratili i strpljivo cekali da se vratim?
Smijem li vas zamoliti za oprostenje i dozvolu da se vratim?
Smijem li vam zahvaliti na dobrim zeljama i bodrenju da izdrzim?
Sve mi je ovo nedostajalo i zelim se vratiti, zelim opet pokusati napisati po koje slovo, rijec, podijeliti svoje sjecanje, nadanje, zelje....
Nece biti lako, vidim, ali tek kada dopustim prstima da zaplesu, poteci ce valjda nesto, prica....mozda
Jedna od onih koji su otisli
I sada pahulje tiho padaju, i cini se da cujem tvoj glas – da nisi na klizaljkama, bila bi tako niska… a ta tvoja razbarusena crna kosa…kao divljakusa…nisko celo…ma kako to samo izgledas….
Znam da si uvijek rado citala, pa se nekako u kutku svoje glave nadam da ces naci nacina da i ovo procitas, da znas da mi je zao sto je sve tako zavrsilo, da sam se mnogo puta pitala, zar je bas tako moralo biti…
Ma samo ga pogledaj kako izgleda, govorila si po ne znam koji puta, vidi te pjege po licu, tu zutu kosu, a tek razbijene uglove prednjih zubi kroz koje suska dok govori i pjeva svirajuci gitaru, hahahha smijala si se i nazdravljala prirodi sto se tako poigrala njime. Uvijek ti je sluzio za porugu, ne samo on nego i ja, tada tvoja najbolja prijateljica.
Sve je bilo za podsmjeh, moja visina, crna gusta i jako neposlusna kosa,nisko celo, ali za cudo ne i tvoja visina,a izgledala si kao lojtra, ravne kose i frntastog nosa.
Nisi smjela obuci cipele s petom, jer su ti decki dosezali jedva do brade, a ja sam nosila stiklice od 11 cm i uzivala lagano se ljuljajuci na njima.
Nekako u tom odrastanju, izmakla si mi, ismijavajuci sve i svakoga, za moga odabranika pitala, ma gdje si samo skupila tog klosara, valjda ne na cesti…ti tako savjesna, bez gresaka, poslusna kcerka postovanih roditelja…a onda puce glas….
U soku su naravno, pa sta mislis, susjeda im rekla kako lijepo izgledas u ockivanju bebe, a i muz tvoj simpatican, onako zute kose i pjegica po licu….nitko nije mogao vjerovati da si ti bas to napravila, govorila roditeljima da redovno ides na faks, a zapravo se vjencala s vjecnom temom svoje poruge i zapocela svoj zivot u drugom gradu. Slucajno su te vidjeli i kako nisu znali, ma kako su i mogli pretpostavljati da to tvoji roditelji ne znaju, rekli im za vas susret. Tesko im je bio, ali nastojali su zivjeti kao i do tada.
Ma imala sam osjecaj da izbjegavaju susrete samnom, no nisam zeljela poticati razgovor o tebi, boljelo bi ih, a ni ja bas nisam bila sigurna sta bi rekla.
Nisi se javljala, nisam znala, ali sam cula…da cula sam i bilo mi je zao, grubijan nasmijanog lica, tvoje modrice prekrivene laganim slojem pudera koji je trebao biti dokaz tvoje srece…zar nesreci nema kraja, pitala sam se kada sam cula da je bolest zakucala na tvoja vrata, da se slika svijeta kakvog ga gledas okrenula naglavacke, da je bolest ozbiljna i da se ne zna kako ce se razvijati. Od tada sam nastojala doci do tebe, ali kontaktirala si samo s jednom iz naseg drustva. Bila je draga uvijek i sve do sada, uvijek mi je rekla sta se s tobom dogadja i kada te ostavio, tebe i djecu i da te dolazio kinjiti kada si vec jedva stajala uz hodalicu, da je dolazio sa svojom mladom zenom traziti neka svoja prava, a ti, ti? Ti si ga branila, voljela? Ili si i tada skrivala pred nama svima sta se dogadja misleci da tako ni sebi ne moras priznati svoju zivotnu pogresku? Samo si nam tebala reci, bilo bi ti lakse, pa i odlazak u onu groznu osamljenu kucu kada vise nisi imala dovoljno novca za zivot u gradu, pa i onda kada su djeca krenula svojim putem, a ti ostavljena u nekon domu koji smrdi po lijekovima i mokraci…ustajali zrak od uzdaha tuge i cemera ostavljeni, zaboravljenih i nepokretnih, nekada tako zivih muskaraca i zena, koje sada jedva da netko i obidje…..
Milost zvana Smrt te pohodila, dozvolila ti da se smiris u njenom narucju, da se izdignes iz oronolug tijela, nekada visokog, sada vec zgrcenog od bolesti…da zaplovis do zvijezda…da nam posaljes osmjeh zrakom sunca, ma nema veze sto je zut kao njegova kosa, tvoj je.
Ovo ja za tebe draga moja NN, moje sjecanje na tebe, moj oprost sto si se rugala i meni. Tmurno je sijecanjsko vece, pahulje snijega po prekrasnoj nikad ponovljenoj koreografiji plesu uz moj prozor u kojem gori svijeca, a ja zelim vjerovati da si nasla svoj mir.
Dolazis po mene?
I opet pada snijeg, ne da pokrije brijeg,
nego da mi otkrije tvoje tragove.
Toplim ti dahom otvaram put
Snijeg je gust i ne znas kud
Zar?
No okno sto privlaci tvoje oko
Svijetli u tami
Ceka…
Tek skripu koraka
Tiho, jos tise…
Ne, neces me probuditi
Budna sanjam
Ispruzenu ruku tvoju
Kako me zove
Da podjem s tobom
Smijem li?
U tvojoj se kosi rasuse zvijezde
Snjezne
Meke ko usne ljubljene
Zeljne topline
Ljubavi nase.
Dragi moji, zelim vam svima Cestit Bozic i sretnu Novu 2009. godine, mnogo ljubavi, mira, obilje Bozijeg blagoslova, ma svu srecu ovoga svijeta,
s ljubavlju vasa Srebrnosiva.
Igracke za odrasle
Ne mogu vjerovati da vec dvije godine piskaram ovdje, kako vrijeme brzo prolazi, ajmo se cuditi, hahah.
Negdje u opisu bloga sam napisala da ce biti i komentara dogadjanja oko mene, pa nekako bas danas imam potrebu pisati o TV-u koji gledamo, tocnije programu.
Jucer tako dresiram svoj daljinski upravljac, skoci lijevo, stisni desno i ugledam, sto? umjetni penis. Koci se na sred ekrana, u svoj svojoj velicini ljepoti, boji i .... program RTL televizije negdje oko 19,3o sati, dakle vrijeme kada po mojoj nekakvoj procjeni takvim stvarima bas i nije mjesto ni vrijeme.
Necu reci da ne znam sta je to, necu reci da nije zanimljivo, ali cu reci da je neukusno u tom terminu takve stvari pokazivati, jer djeca su jos uvijek tu negdje, gledaju ili cekaju crtic (ali ne ocekuju takav, vjerujem) .
Netko ce reci da danasnja djeca znaju vise nego mi zelimo to priznati, mozda je i to tocno, ali bas ne vidim prijeku potrebu da im se to pokazuje i objasnjava kao igracka, hrvatski proizvod koji bi mogao postati prepoznatljiv, pa demonstracija pranja istoga u perilici rublja, onda susenja u susilici rublja s napomenom da je sada spreman za uporabu. Krasno, a da onda kazemo tati neka to napravi.......hm da s kojim ono deterdzentom, da li ce mama biti zadovoljna, bas sam zla.
Vjerojatno se mnogo pisalo o neprimjerenim emisijama, ali ova mi je posebno zapela za oko.
Nisam odusevljena ni s emisijom Moj tata je bolji od tvoga tate, jer sto time zelimo poruciti djeci, da treba dokazivati tko je bolji, pa ako nije tata, mozda brat koji ce te isprebijati negdje iza coska ako budes tvrdio da je i tvoj tata dobar...nesto mi tu ne ide pod kapu.
Pitam se kako se osjeca dijete ciji tata nije pobijedio?
Sa neuspjehom u takmicenju se bas ni odrasli ne nose tako lako, kako je tek djeci?
O trenutku istine da i ne govorim.
Poruka
Uhvatih samu sebe kako opet prebirem tu sklisku klavijaturu u glavi koja svira svoju melodiju ne pitajuci me, zelim li je slusati… sto reci, a ne ponoviti receno, kako pretociti misao na ovaj zamisljeni papir…kako doprijeti do tebe dok ovo citas..?
Eto vidis kako se roje misli i ne misleci..klizu se jedna za drugom i kako netko rece, samo treba dozvoliti mislima da poteku kroz prste i…
iii eto ih ovdje pred tobom.
A ti???
Da li te stvarno zanima sto ja kuckam u ovo gluho doba noci, dok magla ospjeda sve sto joj se nadje na putu i stidljivim suzama klizi niz moje prozore?
Dolazis li vidjeti da li sam jos ziva ili se nasladiti nekom mojom novom tugom ili jos gore, samocom… pitam se?
Da li sam gruba s pitanjima, mozda se ocekuje njeznost i mekoca?
Vrijedjam li te ili je ovo bilo ocekivano, jednoga dana od mene, ili od tebe, hladne nezainteresirane, neuhvatljive, intelektualno jace……
Uh, ovo bas i nije lijepo, ali sta da radim, upravo tako se osjecam i da imam priliku rekla bih tako da me se cuje, ali…eh da, uvijek taj ali, ti ne zelis cuti, ti mislis da znas…stvarno ti moram reci da samo mislis, jer ne znas i mnogo toga trebas nauciti da bi znala, ako ti bude dozvoljeno, naravno.
Od koga?
Od onih koji ocekivahu da ih upoznas, prepoznas, a nisi, ne.
Iiii bilo bi mi drago da vise ne dodjes, da zaboravis ovu adresu, jer…nije ovo za tebe…pusti ove tipke da sviraju, tebe melodija ne zanima, tek mozda ritam ili cak ni to.
Opet sam tu vratila sam se i nastavljam pisati, da.
Misli...
Dan kao stvoren za setnju, sunce miluje svojim toplim zrakama, poziva na setnju.
Odlazim iz svoja cetiri zida, udahnuti jesenske topline i boje, osluhnuti sapat suhog lista sto bezglasno pada s velikog kestena…prica mi o sretnom paru koji je gugutao ispod njegove krosnje, listu koji se zapleo o njenu dugu kosu i njegovim drhtavim rukama dok ga je sklanjao..sjajni veliki kesteni crveno-smedje boje vire iz svojih jos zelenih bodljikavih kosuljica.
U parku sam, klikam svojim aparaticem za zaustavljanje vremena, uzivam i pomalo se primicem gradu.
Guzva, kao da nitko nije na poslu, auti jure na sve strane, ali lijepo je, gledam poznata lica, pozdravljam suncanim osmjehom, jer uskoro ce magle zastrti sve pa i lica…hladnoca ce se uvuci u svaki kutak nasih malih zivota…srca i misli…
Poznato lice, prilazi mi i obraca mi se…tebe poznam…da, kako me ne bi poznali (predavao mi je u skoli).
Kako ste? pitam, gledajuci to zbunjeno lice, oci koje nemirno lutaju oko mene …da tebe poznam…tebe cu pitati…tebi smijem reci…
Nelagoda mi se penje uz ledja, nekako mi cudno, al` sta reci, pa na ulici smo, prolaznici su svuda oko nas, poznati manje poznati, pozdravljam, odzdravljam…
Cuj, govori mi tiho naginjuci se prema meni, tebe poznam, pa cu te pitati (o Boze pa neka vec kaze), gdje je Posta?
Molim (lecnem se od pitanja, pa stojimo od Poste cca 50 m)?
Znas, nesto me nazivciralo dok sam placao racun, ma ne sjecam se vise za sta, a tada kad se uznemirim, izgubim se.
Nadam se da nije primjetio izraz moga lica, nisam bila spremna na to, nisam od nikoga cula, nisam nista znala…
Ajde da malo popricamo, predlazem, pa cemo odsetati zajedno do Poste ili…da nekoga zovem, da nekome kazem…joj meni.
Pristao je popricati samnom, pita me kako sam, sta radim, a onda mi ispricao kako se pred neka tri tjedna nije znao vratiti iz vocnjaka…
Raspitujem se da li je bio kod lijecnika, odgovori mi da je bio na svim pretragama, ali da nema dg…hm.
Polako se pogled smiruje, vise ne bjezi, njegove plave oci uokvirene borama i prosjedim obrvama, smijese mi se, kaze, e sada znam, znat cu doci do Poste i mislim da cu znati koliko novaca trebam dati za racun koji nosim na naplatu (a meni prolazi kroz glavu, Pitagorin poucak sam te pitao…izrecitirati ga moras, a ne misliti).
Pitam da li je siguran da ide sam, odgovara da je sve u redu .
Pozdravljam se i odlazim svojim putem, noseci knjigu koju sam procitala vratiti u Knjiznicu, korak vise nije lak, nekako me pritisla spoznaja da mu je dosao nemili gost zvani Alzheimer u posjet, ma koji posjet, pa taj se neda istjerati…
Namece mi se misao, da su nam produljili vijek trajanja, ali kvaliteta zivota , sta s njom, sta dobivamo sto smo zivi, a ne znamo ni tko smo ni sto smo?
Da li bi bliznjima lakse bilo da nas nema, ili da strepe da li cemo se znati vratiti doma?
U takvim teskim mislima idem polako doma (nova knjiga za citanje je u ruci), iza mene mladi covjek s djecakom koji je izasao iz skole, pretpostavljam otac, uzima tesku torbu na svoja ledja i slusa djecaka kako prica o dogadjajima u razredu…prica, mase rukama…a onda me zgromi glas oca: daaaaajjjjjjj zasuti vec jednom, uzmi zraka!
Kada je vrijem za slusanje?
Kada je vrijeme za pricanje?
Nesto se ocito pobrkalo….nisam vise sigurna sta, ali bojim se da bi taj otac jednoga dana u buducnosti mogao cuti iste te rijeci od sina. Sinu ce biti zamjereno naravno, ali, pa on ce samo ponoviti ono sto je slusao od svoga djetinjstva….
Cijena obraza
Ma necu pisati o aferi Indeks niti o nekim «velikim» pricama, samo se zelim potuziti kako sam prosla sa mladim covjekom koji radi u servisu gdje sam nosila komp.
Dakle to je covjek koji se cinio sasvim ok, jest da je trebalo cekati na njega, ali kako kazu, tako je sa svim majstorima, pa sam i ja pokusavala biti strpljiva.
Komp je bio potpuno zrel za servis, htjela sam veci RAM, novu (a valjda jacu ili kako to vec ide ) graficku karticu. Dosao on odnio komp, da napomenuo da ce to kostati oko 700 kn i da je sutra komp doma. Znala sam da to bas nece biti tako, ali nisam racunala da cu cekati 10-tak dana. No ni to nije toliko vazno koliko kada je naplacivao rece da kosta 700 kn (iako me nazvao i rekao da ce biti cijena oko 500 kn, jer ne moze staviti graf.karticu koju je htio nego mora ovu jeftiniju radi procesora i bla, bla…), ja nisam imala nego 800, a on kao nema za vratiti, pa hvala lijepa i odeee.
Ali tu nije kraj price. Na kompu mnogo toga nije stimalo, mnogo toga nisam mogla napraviti sto sam ranije radila bez problema.
Malo zavirih u kutiju koju mi je vratio i nadjoh 2 cd-a stara istrugana i tako, heh driveri od moje «nove» graficke kartice. Odem u servis da pitam mladog gospodina za to, ali gle cuda, pa on vise tu ne radi, ne znaju da li radi i ako radi gdje radi. Ne mogu mi ispostaviti racun, jer ne znaju od kuda je mladi gospodin uzeo graf. karticu koju mi je ugradio (dakle garancija mi ne vrijedi). Pogadjate, ne javlja mi se na mobitel.
Pitam se, da li je moguce da jedan mladi covjek pred kojim je zivot prodaje svoj obraz za par stotina kn, da mu nije neugodno reci da nema u sebe 100 kn , da se vise nece javiti na mob, ma…
Ali, medalja ima uvijek dvije strane.
Ovo je bila prica o onoj tamnoj strani , a sada nekoliko rijeci o blistavoj strani.
Potuzim se svom dragom virtualnom prijatelju, ma sta reci, covjek mi napise svoj broj mob-a da mu se javim, da ce mi pomoci… i tako dogovorimo sastanak na netu, sve sto je mogao rijesio mi je, strpljivo mi objasnjavajuci sta i kako da napravim, umirivao me da nema mjesta panici da ce sve biti kao i ranije, samo da se treba rijesiti te neke stvarcice. Moram li vam ponovo reci da ja nemam pojma (ma dobro sad vec nesto malkice i znam) o engleskom i da je to prava muka kada se nesto instalira s neta, a on je samnom instalirao sve sto je trebalo, sta da kazem, covjek koji me ne pozna osobno, covjek koji nikada od mene nece imati nikakve materijalne koristi, koji me vjerojatno u zivotu nece nikada vidjeti, sjedi satima nakon napornog radnog dana pred kompom da bi meni pomogao, objasnio, ucio me, ljudiiiiiiiiii ima nade dok ima ovakvih mladih ljudi, kazem vam.
I jucer nadjem mail, ma naravno moj dragi vritualni prijatelj mi javlja kada ce imati opet vremena da mi pomogne ako sam opet negdje zapela, zar to nije prekrasno?
Jedino sto mogu je reci mu veliko hvala, reci mu da je to tako veliko za mene, od njega tako nesebicno, plemenito, ma nemam rijeci.
Imate li vi takvih iskustava?
Igraliste zivota …
Eeee ljudi moji, samo da me vide oni zlocesti decki koji mi nisu dali ni piti vodice, pa ni jesti dovoljno, sta ja sada sve imam.
Da da, dobio sam i svoje igraliste, Obozavana mi ga je poklonila, stavila ga u kuhinju da budem pokraj nje i kada nije u sobi.
Ma imam svega, lojtrice (po kojima polako trckaram, uh kakao sam promasio nogicom jooooj) i crvena kuglica za okretati, naravno i zvoncic, ali sto je najvaznij Ona je tu, kuha, pece i stalno upozorava…
Pazi kuda ides, ne dolazi preblizu loncima (pa nisam ja lud, kakvo to Ona ima misljenje o meni, ccc), poslusan sam i samo grgoljim i gledam sta radi.
Bas mi je lijepo, nekako i prelijepo, voli me a i ja Nju, ali nesto mi kaze da nece to dugo trajati, nekako mi se dize moje perje i na samu pomisao da bi to moglo biti naruseno.
Sam sam, znam da je otisla, da je morala izaci, rekla mi je lijepo da ce nastojati doci sto brze, ali osjetih neki nemir u njenom glasu.
Cekao sam strpljivo, igrao se, slusao glazbu a onda…zacujem korake, pa naravno njene, njih bi poznao uvjek..ali me zazeblo moje malo srce…nesto nije bilo kako treba u njenom koraku…kljuc se okrenio dva puta, ja se sledio…njena brada podrhtava od susprezanja suza…..otvorila mi kavez, sjela i pustila da poteku suze potokom, slijevale su se niz to drago lice koje me tako milo gledalo, koje sam odmah zapamtio jos dok sam bio u onoj gomili. Kako da pomognem, sta da radim, samo sutim i gledam, odlucim (iako je to bio za mene veliki podvig)doci cu joj na rame i pokazati kako mi je zao sto je zalosna, ma reci ce Ona meni sta je.
Drhtavim glasom rece mi da je bolesna, da mora na operaciju, da ne zna sta ce biti, da me nema kome ostaviti da cu ostati sam.
Pa naravno da cu je cekati, to Ona sada ne ide zato sto hoce, nego sto mora.
Te grozne pripreme su trajale nekoliko dana, odlazenje na neke preglede, vracanje, promrzla, tuzna uplasena, ali odlucna da to rijesi.
To jutro mi je ostalo posebno u sjecanju, spakovana, bez igdje ikoga uzima svoj koferic i odlazi u nepoznato da je rezu, sivaju, i tko zna sta, a tjesi mene da ce brzo doci. Sve bi dao da sam mogao pomoci, ali ja sam pomagao time sto sam bio dobar i strpljiv.
Otisla je, brinuo sam i osluskivao, vratila se iscrpljena nakon 12 dana, nije mogla micati rukom, a ja, ja sam bio sretan sto je opet tu.
Tesko mi je bilo gledati kako ne moze odrezati kruha, trgala ga je zubima, kao i sve ostalo, nikoga…nikoga…samo sam ja bio tu, meni je sve rekla, i radosnu vijest da je ipak sve ok.
A sada, kada je ovo sve iza nas, kada mozemo biti sretni, kada se oporavila, sada nesreca samnom.
Kako da je ostavim, a znam da moram, jako se mucim, ne mogu na nogu boli me i koliko god mi zeli pomoci ne vrijedi. Cekam da Ona bude spremna, cekam da mi kaze da mogu otici na mjesto gdje mene nece boljeti, gdje cu biti sretan, ali ipak misliti na nju, da cu joj dolaziti i brinuti se…ali vidim da ne moze.
Ne znam kome je teze, Njoj gledati mene kako mi visi nogica, ili meni da s mojim nejakim kljunom visim na preckicama krletke da bi dosao do hrane i vode.
Pokusala mi je sve staviti na dohvat kljuna, ali nije bilo od velike koristi, cak i balkoncic mi je Obozavana napravila da se mogu na trbuscicu odmarati, nisam imao snage.
Onaj Veliki je rekao da se tu ne moze nista napraviti, dok ide, ide.
Kako da je ostavim ovom zlocestom svijetu samu?
Kako da ostavim Nju koja je bila sve moje ove 4 godine?
Toliko me sve boli da ne mogu biti ni na dragoj ruci, toliko sam slab da ne mogu vise ni jesti ni piti, toliko sam zalostan sto moram otici….samo da Ona to prihvati.
Jutro je, nemam snage vise biti na preckici nego sam na pijesku i Obozavana je s uzasom ustanovila da je neizbjezno tu. Hrabri me da nesto pojedem, kuha mi sve stvari samo da pozivim, a onda…onda cujem…
Idi sreco ako moras, idi i ne pati se vise…nemoj se muciti samo radi mene…cuvaj me iz svog malog raja i nemoj me zaboraviti nikada.
Pokusavam je pogledati, znam da je kraj mene, ali vise je ne vidim, samo cujem glas koji sam tako volio…place i hrabri me, a ja odlazim, izdizem se iz kreltke koja je bila moj dom, odlazim iz sobe i ostavljam je samu, strasno, kako ce bez mene, nesretna moja Obozavana.
Gledam je od nekuda i vidim da me stavlja u lijepu kutiju, na meko platno i odnosi u mali vrt, gdje ce moje tijelo pocivati pod cvijecem, bar da sam joj znao reci da ima jos nesretnih u onoj gomili, da nekada ode i usreci jos nekoga, ali nisam…oprosti mi Ti koja si mi podarila tako lijepih i sretnih 4 godine zivota. Volim te svim svojim malim pticjim srcem koje je kucalo da bi tebe cuvalo.
Nevolja
A stvarno sam se mislio jos (bar na oko) duriti i ne pricati s mojom Obozavanom…kad nesto mi poce smetati na kljunu. Hm, nije ugodno, ma nije da boli, ali nesto ne stima…stalno mi oko bjezi da vidim, ma jos cu i u kriz poceti gledati.
Kuda Ona gleda kad ne vidi da mi je na kljunu nesto, pitam se?
Da li jos uvijek prebire sjecanja s vikenda, pa sam ja u drugom planu?
Ma neeeeee, kako sam neposten, znam da me voli, da stalno provjerava kako sam i samo je pitanje kada ce primijetiti da s mojim kljunom bas i nije sve u redu.
A ha, jesam rekao, strka, panika, sta mi je….da li si se udario…ma ne valjda dok me nije bilo…(cak malo i uzivam, moram priznati, neka se brine). Telefoni zvrce, naziva, raspituje se dogovara, tjesi me i govori da ce biti sve u redu…pa dobro mislim, valjda hoce.
Nekako sam i prespavao…kad ujutro netko na nasim vratima….covjeceeeee, koliko je samo velik….sta taj hoce kod nas...
Prilazi mi, ma ne vidim nista od njega, ogoroman, ma velik covjek, a ruke kolike su mu, a jooooooj, neka ga otjera…
Pricaju (ogovaraju me, ma jasno mi je), i krene moja Obozavana da me uhvati, tek se javi Veliki…ma ne gospodjo, ja cu ga, samo se vi maknite..
Ma koga ce on…sta ce on…. Ljudi upooomoc…
Ajme majko moja (papagajska) sta je to u mojoj krletci, pa nema vise mjesta za mene, pa Veliki mene hvata…jooooooj, nemam kuda i vec sam mu u ruci, ali da, da ne bi, ugrist cu ja tebe, nek znas koga ti hvatas u njegovoj kuci…
Kako me stisnuo, morao sam se umiriti.
Pregledava kljun i kaze, ma bi ce sve u redu, treba mu davati samo dodatne vitamine ( jesam vam rekao da do njih nisam mogao dok sam bio u onoj gomili), ma kako me samo ugrizao, pogledajte i krv mi ide, bas se branio malisa.
Dat cu ja tebi malisa, tko je malisa, pa ja sam glavna faca u nasoj kuci, da.
Jedva sam docekao da ode, popio svoje vitamine i ususkao se sam sebi pod krilo, bas je bilo naporno jutro.
Samo bez nevolja, molim u buduce.
